Kisik se prenosi krvlju. Kada kisik uđe u pluća, odmah se otapa u krvi, slično kao što se žlica šećera brzo otapa u vodi. Količina otopljenog kisika u krvi normalne osobe povezana je s pritiskom okoliša. Ljudi žive u okruženju s jednom atmosferom pritiska. Budući da je kisika u zraku samo oko 1/5 onoga u atmosferi, količina otopljenog kisika u ljudskoj krvi je vrlo mala i nedovoljna da zadovolji potrebe tijela. Kisik lako ulazi u crvena krvna zrnca i prenosi se s njima. Količina otopljenog kisika u krvi je mala, ali ključna. Budući da crvene krvne stanice nose desetke puta više kisika nego otopljenog kisika, normalna osoba može zadovoljiti svoje potrebe za unosom kisika.
Na primjer, eksperiment s hiperbaričnim kisikom: Godine 1956. nizozemski su znanstvenici proveli eksperiment. Krv je izvučena iz svinjske arterije i zatim ubrizgana u venu s otopinom soli. Svinja je zatim stavljena u hiperbaričnu kisikovu komoru s tri atmosfere kisika. Svinja je preživjela 15 minuta u ovoj komori. Nakon reinfuzije krvi, svinja je još bila živa. Svinja je nastavila živjeti od otopljenog kisika. Znanstvenici su ovaj eksperiment nazvali "život bez krvi". Nakon brojnih pokusa zaključeno je da količina kisika otopljenog u krvi raste s tlakom hiperbarične kisikove komore. Udisanje čistog kisika u komori s 2 atmosfere povećalo je otopljeni kisik u krvi za 14 puta, dok se na 3 atmosfere povećao za 21 puta.
